Menu
b1

Večeras stiže Rudeš. Travica: Zaželio sam se utakmica

Niko Travica, košarkaš Pule 1981, nakon devet mjeseci što ih je proveo s one strane "velike bare" vratio se u svoj grad. Period dok ga nije bio proveo je u Oklahoma Cityju gdje je odrađivao fakultetske obaveze kao brucoš na Oklahoma Baptist Universityju i usput igrao košarku za sveučilišnu momčad. Preciznije, igranje mu se uglavnom svelo na treniranje što očekuje da će sada, nakon što je "arhivirao" prvu godinu, nadoknaditi u matičnom klubu kojem će pomoći u završnici kvalifikacija za Premijer ligu, a potom sve to naplatiti sljedeće jeseni kad se vrati u Ameriku.

"Zbog velike konkurencije starijih igrača na mojoj poziciji odlučio sam prve godine uzeti "red shirt" te nisam smio igrati službene utakmice već sam samo trenirao. Na utakmicama bih sjedio na kraju klupe u majici i ne mogu dočekati da napokon zaigram" - nije skrivao Niko Travica, još uvijek pun utisaka nakon devet mjeseci koje je "u komadu" proveo u Oklahoma Cityju. "Vrhunski je sve to napravljeno za sportaše, mislim da ni profesionalni klubovi nemaju bolje uvjete za rad. To i košta, godina stoji 40 tisuća dolara što bih si teško mogao priuštiti, ali srećom imam punu stipendiju pa sam s te strane miran. Sve je stvarno bilo fenomenalno, jedino mi je vrijeme sporo prolazilo jer nisam igrao. U šest i pol ujutro imali bi trening u teretani triput tjedno, odnosno pet puta tijekom priprema za sezonu, potom bi imali pola sata za istuširati se i nešto pojesti, a onda bi krenuli na prva predavanja. Sa školom bi završili oko 14 sati i otišli na ručak, nakon čega je u 15.30 sati bio trening. Popodne je bilo rezervirano za učenje i odmor, a onda bismo navečer imali šuterski trening koji nije bio obavezan, ali ja sam skoro stalno odlazio na njega jer nisam igrao utakmice pa sam bio željan košarke."

S obzirom na taj ritam, nije ni čudno da se u Pulu vratio malo širi u ramenima nego što ju je napustio, što su mnogi odmah primijetili. "Dobio sam šest kilograma mišića, na odlasku sam imao točno 100, a sad sam na 106. Narastao sam još jedan centimetar i sada imam 202, dok mi je raspon ruku 211. Taj raspon mi stalno raste, ali nikako da ja narastem još nekoliko centimetara koji bi mi dobro došli. Napredovao sam najviše na planu snage i odraza, i u ostalim segmentima pomalo, a stalno vježbam šut koji me malo muči, još otkad sam prije dvije godine slomio ruku. Pokušavam ga ispraviti, ali to ne ide lako i još uvijek sam puno bolji ispod koša" - priznao je Travica, član momčadi koja se zove Bison. "U američkoj sveučilišnoj košarci ima osam liga po kvaliteti, a mi igramo u drugoj diviziji. U momčadi su dobri igrači koji po okončanju fakulteta završe u prvim, eventualno drugim europskim ligama. Sad su nas napustila petorica igrača i za jednog znam da odlazi u prvu francusku ligu, dok će drugi vjerojatno igrati u prvoj njemačkoj. U momčadi je i jedan dečko iz Novog Sada, Marko Zelić, dok na fakultetu studiraju i dvojica sportaša iz Hrvatske, ali oni treniraju plivanje."

Uz fakultetsko-košarkaške obaveze u Americi, Travica nije propuštao pratiti utakmice Pule 1981. "Nakon svake utakmice zvao bih roditelje koji bi mi detaljno prepričali kako su mi prijatelji igrali. Usto, bio sam u kontaktu sa sportskim direktorom Krizmanom koji je tražio da napravim liječnički pregled i pošaljem mu potvrdu kako bi me mogao prijaviti za doigravanje, ako u njega uđu. Ja sam svoje napravio, oni svoje i ostalo je taman četiri utakmice da im pomognem u završnici, naravno ako me trener uvede u igru" - rekao je Travica, koji će već danas biti u sastavu na domaćem susretu protiv Rudeša. Susret će se igrati u Domu sportova "Mate Parlov" s početkom u 19 sati. "Znam nekolicinu igrača iz njihovih redova protiv kojih sam još kao dječak igrao na državnim prvenstvima, poput Krešimira Ljubičića s kojim sam dobar prijatelj. Iz drugih momčadi, naročito onih dalmatinskih, ne poznajem nikoga jer za njih igraju uglavnom stariji i iskusniji igrači, što će meni biti veći problem nego da igram protiv ovih s kojima treniram u Americi, jakih i mladih."

Poneke informacije o budućim protivnicima mogao je saznati od suigrača, a ostalo će otkriti iz prve ruke. "Sigurno je ovo po fizikalijama veći nivo od onog na koji sam bio navikao u A-2 ligi, a sad trebam vidjeti kako će to u igri izgledati i  kako ću se ja uspjeti nametnuti. Osobno, mislim da sam napredovao u ovih devet mjeseci, a ovo će mi biti pravi test da pokažem da li je to točno. Vidjet ćemo kako ću se snaći na utakmici jer sam zadnju odigrao u lipnju prošle godine. Istina, igrao sam svaki dan na treningu, ali nije to isto kao kad su suci na parketu i jedva čekam da počne ono pravo, samo da ne izgorim od prevelike želje" - zaključio je Travica.

Vremenska razlika između Oklahome Cityja i Pule na koju se Travica polako privikava iznosi sedam sati, dok je na putu proveo puno više. "U Ameriku sam stigao za 20 sati iz Zagreba preko Frankfurta i Houstona do Oklahoma Cityja, dok sam nazad umjesto preko Frankfurta išao preko Londona i stigao za 26 sati. Bilo je malo turbulentno, iz Oklahome su me ispratila tornada, ali sve je na kraju dobro završilo. Vremenska me razlika u Americi nije mučila, dok sad nikako da se normaliziram i još sam sav "razbijen", a usto mi je još uvijek sve nekako čudno te nikako da se priviknem da svaki dan mogu vidjeti obitelj i prijatelje."

Život u Oklahoma Cityju ne bi bio u potpunosti ispunjen bez odlaska na utakmicu tamošnjih Thundera kako bi se na djelu pogledalo Russella Westbrooka. "Gledao sam dvije utakmice uživo, prva je bila bez veze jer je već na poluvremenu bilo 25 razlike pa je Westbrook igrao samo 20-ak minuta, ali druga u kojoj ih je Orlando Magic dobio košem bivšeg igrača Thundera Sergea Ibake u zadnjoj sekundi bila je fenomenalna. Westbrook je na njoj zabio 48 poena, imao po 15 skokova i asistencija te je na kraju cijela dvorana bila na nogama i priredila mu "standing ovation". Nevjerojatan je atleta, ali da budem iskren, ja ga baš i ne volim jer mi se čini da si "pumpa" statistiku. U obrani nikad ne ide da zaustavi šut već samo čeka da ulovi skok kako bi imao "triple double" i to su stvari koje stalno govorim svojim prijateljima iz Oklahome. Oni se onda ljute na mene jer ga oni vide kao Boga. Osobno, meni je uvijek najdraži igrač bio Kevin Garnett, a klub Boston Celtics, njih najviše pratim i od trenutačne momčadi sviđa mi se kako igra Al Horford."

Ivica Cerovac - Glas Istre