Marić: Možemo se boriti za mjesto među četiri najbolja

Details

Published on Monday, 10 September 2018 05:39

Hits: 552

Godine 1995. u Ateni se igralo Europsko prvenstvo u košarci, a među 14 zemalja sudionica bila je i Hrvatska. Pod izborničkom palicom Aleksandra Petrovića, hrvatska je reprezentacija skupinu prošla sa šest pobjeda u isto toliko susreta i izborila četvrtfinale u kojem je bila uspješnija od Italije, da bi nakon polufinalnog poraza od Litve u ogledu za treće mjesto svladala domaćina Grčku i osvojila brončanu medalju. Hrvatsku su predvodili Kukoč, Rađa i Komazec, važne uloge igrali su Mršić i Perasović, kao i oba Vrankovića, Stojko i Joke, a prvi playmaker reprezentacije bio je Ivica Marić, čiji sin Mirko brani boje Pule 1981.

"Otac mi je uvijek pričao kako su po povratku u Hrvatsku dočekani s kritikama jer su bili samo treći, što je za Hrvatsku bio neuspjeh, a pokazalo se da nikad poslije toga reprezentacija više nije osvojila medalju na nekom velikom natjecanju. U četvrtfinalnoj pobjedi nad Italijom moj je otac pogodio četiri trice, da bi potom u polufinalnom porazu od Litve trice gađao jedan od osam, što si dan-danas ne može oprostiti" - rekao je Mirko Marić novinaru Ivici Cerovcu za Glas Istre, otkrivši kako njegov otac nije više u košarkaškim vodama. "Igračku karijeru zaključio je u 40. godini u riječkom Kvarneru i potom se okrenuo trenerskoj. Vodio je Zrinjevac, u Širokom bio trener druge momčadi i šef omladinskog pogona, trenirao je Čelik iz Zenice, bio i na Kosovu, nakon čega se, na žalost, odlučio maknuti iz košarke. Danas se bavi jogom koju je oduvijek prakticirao i koja mu je i pomogla da toliko dugo godina igra na najvišoj razini. Već pet godina živi u Americi i tamo podučava jogu".

Premda s one strane "Velike bare" i izvan košarkaškog svijeta, Ivica Marić prati kako se razvija njegov nasljednik. "Imam tu sreću da mi otac uvijek može dati pravi savjet" - nije dvojio Marić junior. "Čujemo se svaki dan, razgovaramo poslije svake utakmice i dok sam ja svjestan da moram malo popraviti igru s loptom i obranu, otac se najviše fokusira na mentalno stanje te naglašava da uvijek moram biti koncentriran i da nikad ne smijem odustati, već moram ostati čvrst i pokazivati liderske crte. Usto, stalno mi ponavlja da ako na nekoj utakmici promašim dva-tri šuta u nizu ne trebam očajavati, već moram biti hrabar te nastaviti i dalje šutirati".

Mirko Marić tri je godine proveo u Italiji iz koje se vratio prošlog ljeta i polusezonu odigrao za Zrinjevac, nakon čega je na zimu stigao u redove Pule 1981. Za pulski je klub odigrao deset susreta uz prosjek od 11,6 koševa, 4,3 skoka i 1,4 asistencije. "Cilj mi je svake godine ići korak naprijed, ne želim se spuštati na nižu razinu i kad u Italiji nisam dobio ponudu koja bi me zadovoljila, odlučio sam se vratiti kući, igrati za Zrinjevac u A-2 ligi i čekati kako će se situacija dalje razvijati. Na polusezoni je stigao poziv iz Pule koji sam odlučio prihvatiti, jer je to za mene bio izazov, viši rang i klub koji je zauzimao posljednju poziciju na ljestvici sa samo jednom pobjedom i deset poraza. Ostanak u ligi izgledao je u tom trenutku kao nemoguća misija, ali odigrali smo dobar drugi dio sezone, upisali šest pobjeda i na kraju se uspjeli spasiti. Bio je to veliki rezultat i ponosan sam na ostvareno" - istaknuo je Marić. "Što se tiče osobnog učinka, imao sam dobrih i manje dobrih utakmica. Bolje sam izgledao u početku nego u završnici sezone i nastojat ću ove godine zadržati konstantu svojih igara".

Zadržavanje prvoligaškog statusa i ostanak Branimira Pavića na klupi, po Marićevim su riječima dva glavna razloga zbog kojih se i ove sezone odlučio braniti boje Pule 1981. "Znam što ovdje mogu dobiti, a isto tako znam što se očekuje od mene i koji je cilj postavljen pred nas. U ligi je ostalo samo pet istih klubova i bit će puno teže nego lani, natjecanje će biti izjednačeno i svi će željeti napasti vrh te će svatko svakog moći dobiti, a nitko neće odskakati poput Gorice u prošloj sezoni. Imamo potpuno novu momčad, ostala su samo trojica igrača, ali poznajem dečke koji su dovedeni, sve su to mladi igrači željni dokazivanja te mislim da je klub odradio odličan posao u ovom prijelaznom roku" - uvjeren je Marić. "Nezahvalno je u ovom trenutku, mjesec dana pred početak sezone, predviđati gdje bi mogli završiti, ali moje je mišljenje da imamo momčad koja se može sa svakim u ovoj ligi ravnopravno nositi i sve će ovisiti o nama. Ako budemo dobro trenirali i slušali što nam trener govori, vjerujem da se možemo boriti za mjesto među četiri najbolja kluba. Osobno, želim biti bolji nego što sam bio prošle sezone, nametnuti se i pomoći momčadi da ostvari što bolji plasman. Znam da mogu igrati važnu ulogu i nije nužno da se moj doprinos vidi kroz statistiku, koliko kroz pobjede".

Mirko Marić rodio se 1996. godine u Zagrebu i jedini se u svojoj obitelji može pohvaliti činjenicom da je svijet ugledao u glavnom hrvatskom gradu. "Otac je rođen u Žepču, majka u Zenici, a mi djeca smo se rađali tamo gdje je on u tom trenutku igrao. Starija sestra se tako rodila u Italiji, mlađa u Njemačkoj, dok se meni kao srednjem djetetu poklopilo da mi je u to vrijeme otac bio član Zrinjevca, pa sam se rodio u Zagrebu". Premda su mu tek 22 godine na plećima, puno je sredina u svojoj dosadašnjoj karijeri promijenio Mirko Marić. Mini basket igrao je u Zadru i Trstu, prošao mlađe kategorije Cedevite i potom s 18 godina preselio u Italiju gdje je proveo tri godine, odradivši po jednu sezonu u tri različita grada, Acirealeu, Padovi i Livornu. "Nije mi žao što sam tako mlad napustio Hrvatsku, jer ovdje sigurno ne bih dobio ono što mi je Italija pružila, toliku minutažu u takvom rangu natjecanja. Usto, izgradio sam se kao osoba jer sam s 18 godina otišao na Siciliju, živio sam u mjestu gdje mi je Afrika bila bliža od Hrvatske i sve mi je to pomoglo da brzo sazrijem. Treća sezona bila mi je posebno iskustvo jer sam je odradio u istom klubu u kojem je igrao i moj otac. Predsjednik, doktor, fizioterapeut, svi su oni u Livornu bili još u njegovo vrijeme i naslušao sam se puno pozitivnih priča o mom ocu".